bili smo vojnici, heroji vukovara

Bili smo vojnici: Žuti Mrav s tromblonom na tenkove – Trpinjska cesta 1991

Piše: Ani Galović

U ljeto 1991. mladi vukovarski policajac, vraća se iz dalekog Omiša u svoj rodni grad kako bi ga branio. Vukovarac, rođen na sam dan grada 03.05.1969, Zlatan Bašić. jedan od branitelja Vukovara, pripadnik legendarnih Žutih Mrava i sudionik u stvaranju groblja tenkova, čuda postignutog na Trpinjskoj cesti, ispričao je kako se život u nekoliko mjeseci pretvorio u nezamislivu borbu.

16128058_10202759583226632_256283095_n

“U Borovu naselju živio sam sa svojim ocem, majkom i sestrom koja je tada imala 12 godina. Obitelj sam početkom 9. mjeseca poslao za Omiš, sestra je bila u grupi djece koja su preko ljeta bila na moru pa ponovo vraćena u grad. Sjećam se, kao klinac osim igranja na ulici dosta sam vremena provodio na pecanju na Bobotskom kanalu. Bosanska ulica, kućni broj 11 kuća je generala Blage Zadre, a i moja do srednje škole. U ulici se nalazi oko 50 kuća, trećina Hrvata, trećina Srba i trećina ostalih kao i cijeli Vukovar. U Borovu naselju završio sam osnovnu školu „Bratstvo i jedinstvo“ a srednju policijsku u Zagrebu. Nakon završetka zaposlen sam u policiji postaji u gradu Omišu. Kao policajac susretao sam se s četnicima i srpskom JNA već na dočeku Nove godine 91′ i to na području Drniša, gdje smo provodili obuku i naoružavanje naših branitelja i policije. Već smo tu doživjeli sukobe, tako sam poslije masakra nad hrvatskim redarstvenicima 02.05 u Borovu selu, odlučio tražiti premještaj za Vukovar.

01.07. službeno sam u Vukovaru, gdje su nam već tada u Sotinu probleme radili domaći Srbi. Moja relacija uključivala je Sotin – Vukovar – Borovo naselje. Negdje polovinom srpnja pred Mjesnu zajednicu stigao je auto. Bila je to Ascona zagrebačkih tablica, a u njoj pun prtljažnik oružja. Blago Zadro bio je veseo, stigla je pomoć, kuha se kava za vozača i Blago mu pokloni mali pištolj 6.35 na kojem je pisalo Borovo. S vozačem sam se kasnije sreo, ponovo…

Kada su četnici i srpska JNA probili i izašli na Lipovački put i kad je poginuo Vinko Budimir Slon 25.08. dolazim na Trpinjsku cestu s Šiminim Anđelima pakla iz Slavonskog Broda na Gađinu bloketaru. Nakon dva, tri dana ostajem s njima petoricom, šestoricom, u štabu Black & White na raskrižju Trpinjske i Lipovačkog puta. Tu sam upoznao Andriju Marić, Bušić Ivana Šolu, Zlatka Mudrovčića, Damira Krsnika pripadnika Tigrova, Ivana Leutara Ivu. Ostale sam poznavao iz viđenja, Marka Babića, Tica Blagu, Marinka Leku zvanog Čamac, Ivan Bošnjak Bola, Boško Vukušić, Kulaš Josip, Stipe Majić Pipe, Darko Nikšić Čuran, Marin Mrđen Mrđo. Tomislava Oreškovića Tomu poznavao sam od djetinjstva kao i Zdenka Grgurevića koji je i moj prvi prijatelj kojeg sam izgubio u ratu. Imao je samo 22 godine kad je poginuo.

Na položaju gdje sam bio nalazila se ekipa poznatija pod imenima Žuti Mravi i Pustinjski Štakori. Iako se postava s vremenom mijenjala kako smo imali poginulih i ranjenih. Tako su Žuti Mravi i Pustinjski Štakori zaduženi za tenkove s lijeve strane Trpinjske ceste gledano prema Osijeku. Oni su ih uništavali od 14. do 19.09. 1991. Prvi tenkovski napadi počeli su 14.09. Meni najstrašniji dan u cijelom ratu. Prvo su počeli pucati avioni, pa teška artiljerija, VBR, a onda turiranje motora, buka, grebanje po asfaltu, zemlja se tresla. Strah nas je bilo kao nikada. To je trajalo bar sat vremena, a onda mrtva tišina, ni ptica se ne čuje, iako nema ptica odavno u Vukovaru. Kad smo provirili, ono kolona tenkova, na prvom jugoslovenska zastava, ne da smo se povlačili nego smo bježali i to skroz do Mjesne zajednice, a oni lagano Trpinjskom nemam pojma koliko ih je bilo u tri kolone sigurno 30 komada. Majko mila, ne da će nas razbiti nego zgaziti do Zagreba tako je to izgledao!! Kad su prošli raskrižje Trpinjske, Bosanske i Slavonske većina se zaustavila, a jedna 55ica kretala se Trpinjskom prema štabu, Mjesnoj zajednici i Mustangu s druge strane. Onda je netko opalio i pogodio Krnjom tenk. Krnjo je inače, mali brdski top. Bio je postavljen na parkiralištu ispred Mustanga i uperen baš u smjeru Osijeka tj. na raskrižje Trpinjske, Slavonske, Bosanske. Opaljivao je potezanjem užeta iz dvorišta Mustanga!

16128486_10202759583106629_899321155_n.jpg

16118551_10202759583186631_322983902_n.jpg
Darko Kordić i Krnjo, Trpinjska cesta, rujan 1991.

Nakon toga smo se i mi probudili i krenuli u kontra napad i tako ga odbili. Tako je počelo uništavanje tenkova i poznato „groblje tenkova“. Tu noć pada dogovor i naređenje da ekipa s Lipovačkog puta i Black & Whitea bude zadužena za lijevu stranu Trpinjske ceste gledano prema Osijeku. Markova i Andrijina ekipa plus ekipe s drugih položaja koje vide Trpinjsku, Hercegovačku Slavonsku i Bosansku ulicu. Tada počinju moja „najdraža“ četiri dana ratovanja. Spavali smo u Jadranskoj ulici i čekali da nam jave da pale tenkove. Dok se oni ugriju i dođu, mi se već spremimo i zauzmemo položaje. Najbitnije nam je bilo da su sve kapije i vrata po kućama otvorena da se možemo kretati. Kako su ti silni tenkovi išli bez pješadije nismo ni imali velikih briga, oni bi najviše pucali po crkvi Gospe Fatimske, a mi bih ih čekali. Nekad bi nas dijelile samo kuće 10-20 metara. Vjerojatno su mislili kako ćemo pobjeći ili su bili uvjereni da je to brzo gotovo, ali su se zeznuli. Prvi tenk je bio najteži, kojeg izabrati prvog, drugog ili petog, što ako nam prođu, a onda bi Marko ili Andrija tko prije dohvati Osu opalio i – BUM!!. Ne može čovjek vjerovati!! Tenk gori, topi se kao da je drvo, plastika, granate pucaju u njemu po par sati!! Bilo je pucanja zoljama, ručnim bacačima, tromblonima pa čak i kumulativnim minama. Svi tenkovi koje bi mi pogodili oni su ostavljali i bježali, bilo je čak tenkova bez ikakve štete. Tu bi pronašli oružja, cigareta, bombona, kruha, svega.

16176943_10202759582986626_1433906622_n
Trpinjska cesta, rujan 1991.

Na večer kad bi se sve smirilo palilo se jedno oklopno vozilo i puštalo neki dim, maglu, čuli bi kako kače i šlepaju tenkove nazad. Toliko smo se ohrabrili, i idući i svaki drugi dan, trčali zauzeti položaje prije njih i tako smo micali crtu 100-200 metara svaki dan u odnosu na jučer! Zadnjih dana smo se pomakli do Hercegovačke ulice s druge strane. S naše strane smo Marko, Andrija i ostali, a s druge, Marinko Antunović Bosanac i Tomica Jakovljević. Više puta bi se dogodilo da bi tenk imao i više pogodaka s više strana. Čuran i ja smo baratali tromblonima. U dvorištu čekamo tenk da proviri i BUM – povlačenje i čekamo drugog ili je njima dosta pa se odlaze. Ponovo sutra, mi se namjestimo, oni dođu opet bez pješadije mi ih sprašimo i nazad. Kako je nama to dobro išlo da nitko od nas nije nastradao tih 5 dana!!! Došli su i oni pameti pa su smanjili broj tenkova ili smo ih mi smanjili, pa su počeli lagano ravnati kuće redom tako da smo se i mi prilagodili. Ja bih ušao u čitavu kuću i čekao da tenk dođe do kuće vidiš ga, čuješ i osjetiš namjestiš tromblon stisneš kundak ispod pazuha i pucaj pa bježi!! Marko bi vikao: „Otkinut će ti rame, tko još puca tromblone s ramena?!!!“ dok mu nisam pokazao. I tako sam pogodio četiri tenka, pojma nemam jesam li im nanio kakvu štetu, najbitnije je bilo da posada od šoka ili straha krene bježati iz tenka, a onda su bili laka meta za momke oko mene. Kada su shvatili što radimo, 18.09. odlučili su da tenkovi više ne idu Trpinjskom. Drugi dan, dobili smo dojavu, kako iz pravca kuće limara Dugića problem stvara snajperist, da ga probamo skinuti. Uspjeli smo približiti tako blizu dok su s druge strane Trpinjske kretali Niški specijalci s kojima je Marko čak uspio uspostaviti kontakt, ali nismo imali čistu metu. Dogovor je bio da probam ubaciti tromblon u potkrovlje kuće. Pucao sam i promašio. Dok sam se vraćao u dvorište kuće napuniti tromblon, stigao je vlasnik kuće, Gradešćak Stjepan, htio je vidjeti što se događa, malo je provirio prema kući i na licu mjesta poginuo. Snajperist ga je pogodio u sljepoočicu. Tada sam pucao drugi put, ali sam osjetio tup udarac u zid kraj mene…. Prostrijelio me metak ispod lijevog uha i na leđa izašao. Rekli su mi da je sreća što sam oduvijek bio, korpulentan, deblji…

Četnici i JNA shvatili su da ne mogu probiti liniju Trpinjska – Hercegovačka uz sve napore, pa su tehniku i ljudstvo slali na Bobotski kanal, preko  Lipovače i Lipovačkog puta prema Bosanskoj, odnosno prema Bosanskom 1. I 2. Odvojku. Današnja Ramska ulica. Krajem 10. mj i početkom 11. mj. počeli su veliki napadi pješadije na Bosansku i Bosanski odvojak. 5.11. poginuo je Ivan Ivišić na položaju kod svoje kuće, koja je zadnja u ulici s desne strane i najbliža Silosu, Bršadinu i šumi Đergaj. Pucali su tenkovima i to tako da je Ivana geler pogodio direktno u srce. Jednom prilikom Škutur, kako je JNA s transporterima stalno dovozila pješadiju, uspio ubaciti tromblon u transporter kad je otvorio vrata. Tako da se transporter odvezao otvorenih vrata uz vrištanje i jauke. Čuo sam, nisam vidio, ali smo poslije preko veze čuli da im je poginuo neki oficir. Nakon pogibije Blage Zadre 16.10. vratio sam se u štab koji je tada bio u Mustangu. 09.11. sam ponovo ranjen u bliskoj borbi u Bosanskom odvojku. Tada su četnici i JNA već ušli u drugi odvojak i vodila se borba – prsa o prsa, mi u jednoj kući, jedna prazna, pa oni. Bacamo bombe mi, i oni i jedna se otkotrljala s krova i pošpricaju me geleri po ruci, ramenu i bradi. Mlinarić je dobio isto po licu, bio je tu i Krsnik i par policajaca iz Varaždinske uprave, Čuran, Vučko, morali smo se povući u Bosansku ulicu. Sutradan oni šeću po odvojku kao muhe bez glave, puške na ramenima idu od kuće do kuće, kradu, razbijaju. Nemaju oni pojma da smo mi 20-30-50 metara od njih. Pijani, ludi ili su friški i nemaju pojma gdje su, a mi slabi s municijom. I tako jedan krene prema nama i pogodi ga metak u stomak i jauče, zavija. Sve je stalo! Oni se sakrili, nitko ne puca, a ovaj zavija i zavija. Zovemo mi njih da nećemo pucati, da ga pokupe, nema šanse, neće i gotovo, što ćemo mi sada, idu naši po njega i naš doktor Zdenko Mažar odvozi ga u Commerc. Rezervista se zvao Ivan i bio je iz Zrenjanina, umro je u Commercu. Nakon pada i zarobljavanja nas odvode u Stajićevo kraj Zrenjanina gdje dolazi njegova rodbina i traži tko ga je ubio. Mi smo ga pokušavali spasiti, a na kraju smo ispali krivci za njegovu smrt.

Nakon što je obrana slomljena, i četnici su prodrli u grad sa svih strana, odlučio sam ići u proboj. U proboj smo pokušali ići preko Trokatnice nas trojica iz Borova Naselja, dečki iz Našica, Janković Zoran i bokser Marović iz Jadranske i momci iz Tigrova i Varaždinske policije jer nam se noć prije vratio momak iz proboja preko Bršadina i rekao da su upali u zasjedu i svi izginuli. Tako smo odlučili ići gorim putem i upali u minsko polje. Imali smo poginulih, ranjenih i morali se vratiti i to ponovo i kroz naše mine. Poginuo je momak koji ih je postavljao. Tu sam se odlučio predati. Povukli smo se do tvornice i čekali predaju Borovo Commerca. U logoru sam proveo 9 mjeseci, mjesec dan u Stajićevu i 8 mjeseci u Sremskoj Mitrovici. Tamo se pojavljuje vozač Ascone s početka priče. On je major Medić upoznali smo se na Trpinjskoj cesti. Major Medić bio je pripadnik KOSa i u logoru bi nas doveo sve zajedno, stavio u jednu prostoriju svakog u ćošak i on bi rekao datum i mi bi pisali što je taj dan bilo, a on uspoređivao. Ja sam imao sreće što nije zarobljen nitko iz moje ekipe, tako da nisu ništa ni znali o meni. Jednom je Janković Zorana pitao nešto o meni, a Zoki kaže sve najbolje, super momak. Tada sam dobio malo bolje batine, sreća što Zoran nije znao ništa o tenkovima!

16144582_10202759582866623_1117310481_n
Logorska svakodnevica, Zlatan je treća ili četvrta osoba s donje desne strane…

Logor je strašno mjesto. Od fizičke boli na koju otupiš s vremenom, koliko možeš, gora su ponižavanja i zastrašivanja. U ratu, nešto mi se čini da čovjek puno ne razgovara s Bogom, možda mi prolaze misi, Bože ako baš moram, bolje da poginem nego ostanem teški ranjenik. U logoru pak misliš, ma samo da više sve završi, bilo kako, živ ili mrtav, samo da završi…. Nosio sam lančić s Isusovom likom kojeg sam dobio kao poklon za odlazak u Vukovar. Njega mi je uzeo vojni policajac u autobusu za logor. Imao sam svoje crne policijske čizme na nogama, a predao sam se u maskirnim hlačama i košulji te kožnoj jakni koja je bila na meni kad sam ranjen. Sreća moja što su me skinuli vojni policajci u autobusu, sviđala im se američka uniforma jer bi me ubili odmah pri dolasku u logor.

Zlatan Bašić Žuti Mrav logor Mitrovica 1992
Zlatan, zatočenik srbijanskog logora Sremska Mitrovica, ožujak 1992.

Iz svoje ulice brojim sedam poginulih, od toga četvorica u borbi: Grgurević Zdenislav Grga, Zadro Blago, Ivišić Ivan, a prilikom zarobljavanja su ubijeni Radić, Zvonko Škutur, Lončar. Ima još jedan Ivan čijeg prezimena se ne mogu sjetiti… Imamo 10 preživjelih, od toga osmoricu zarobljenih i dvojicu koji su izašli u proboju, obitelj Svrzo otac i sin, Rudika. Obitelj Gorić, Goran i Zvonko, Grujić Željko, Tomo Zadro, Obradović Željko, Slavko Marović koji je iz odvojka, ali je bio do kraja u Bosanskoj i ja. Dva su mi školska prijatelja poginula u ratu Mikulić Željko u Vukovaru i Zadro Robert, Blagin sin na Kupresu. Škutura, koji je odmah na početku bio zadužen za osiguranje Blagine kuće i stražario oko nje bio je ranjen i zarobljen u Commercu, ali i odmah ubijen. Iz obitelji Gorić tata Zvonko je stao na minu i ostao bez pola stopala, a Goran je u logoru dobivao velike batine, baš velike, sigurno među onih pet logoraša po batinama uz pokojnog Božu Kelavu, Iliju Ačkara i Zorana Šipoša. I to jer je netko vidio pripadnika MUP-a s gipsom na ruci da odvodi Srbe iz podruma i više se ne vraćaju, a on se predao s gipsom. Na onoj strani znam za dvojicu koji su ratni zločinci. Jedan je i poginuo na srpskoj strani.

Sve u svemu ja sam i dobro prošao, u logoru kao i svi, nije mi nitko od bliže rodbine nastradao, ali jesu veliki prijatelji iz rata koji su kao braća i sestre. Prvi dan Trpinjske sam vidio da je pokojnog Slona pogodio tenk direktno u prsa, pa sam doživio kada je pokojnog Lozančića pogodila minobacačka granata direktno, poginuo mi je školski prijatelj od snajpera, ja sam ranjen u vrat, za samo centimetar ostao živ, bio u logoru 9. mjeseci i mogu reći da mi je najteže bilo, a bilo je takvih dana, u logoru, kada su stražari u Mitrovici pustili svoje robijaše i kriminalce da siluju naše zarobljene žene. Ti urlici, krikovi, udarci i njihovo smijanje ostat će mi zauvijek u glavi i ušima. Batine i 100 batina su ništa prema tom zločinu… Razmijenjen sam 14.08.1992. godine u Nemetinu u posljednjoj razmijeni Svi za sve.”

16144288_10202759582946625_1361632317_n
Zlatan Bašić, prvi do pripadnika Unprofora, Nemetin, 14.08.1992.
Za svoj doprinos i sudjelovanje u Domovinskom ratu Zlatan Bašić odlikovan je:

Spomenicom Domovinskog rata
Redom Hrvatskog trolista
Redom Hrvatskog križa
Plaketom grada Vukovara
Redom Nikole Šubića Zrinskog

Oglasi