Ženska strana rata: Vijoleta Antolić Vicky (in memoriam)

Piše: Ani Galović
Vicky Antolic Black and White

‘ima neka moć u dobrim ljudima,
oni su jaki i kad odu na vječnu stranu snova…
Oni zapravo i dalje žive po svojim riječima i djelima,
a najviše po dobroti srca,
ljubavi kojom su darivali,
osmijehu koji je ispunjao prostor,
praznini koja je iza njih ostala..’


06. svibnja, 1969. godine u Vukovaru je rođena Vijoleta Antolić Vicky. Jedna od istinskih heroina Domovinskog rata, čija životna priča, doprinos i ljubav prema rodnom Vukovaru i Domovini zaslužuje biti ponovljena jednako onoliko puta koliko je i sama pričala samo o njima – svojim suborcima, braneći svoj grad u 87 dnevnoj opsadi. Vijoleta se dobrovoljno javlja u Zbor narodne garde. U aktivnu obranu domovine, odnosno svojeg Vukovara, tada samohrana majka 3-godišnjeg sina, odlazi 24. rujna 1991. godine. Na svojem Sajmištu, gdje je odrasla i živjela, stala je s HOS-ovcima na prvu crtu obrane Vukovara gdje se hrabro borila sve do sloma obrane grada.  Nakon zarobljavanja, uspjela je izbjeći smrt u zloglasnom Veleprometovoj sobi smrti te je završila u srpskom logoru u Sremskoj Mitrovici iz koje je izašla u razmjeni u prosincu ’91. Kao prognanica u Zagrebu je ostala tek na oporavku, a zatim s ostalim pripadnicima legendarne vukovarske 204. brigade odlazi na ratište u BiH, točnije Šujicu, odnosno Kupres.


Nakon rata umirovljena je u činu narednika Hrvatske vojske.


UDHOS 2014.g.

24 sata 2014.g.

Index hr 2014.g.

Dnevno hr 2014.g.

Jutarnji list 2014.g.

Narod hr 2017.g.

Večernji list 2014.g.

 

Nemoj stajati na mom grobu i plakati.
Mene nema tamo.

Ne spavam.
Ja sam jedan od tisuću vjetrova koji pušu.
Ja sam dragulj što blista u snijegu.
Ja sam sunčevo svjetlo na zrelom žitu.
Ja sam jesenja kiša.
Kad se probudiš u jutarnjem miru,
ja sam užurbanost
koja se javlja od ptica što kruže u letu.
Ja sam zvijezda što sja na nebu.

Nemoj stajati na mom grobu i plakati.
Mene nema tamo.

Ne spavam.